Zaboravljena rola u tvrđavi Ključica
Hrvatska me zna iznenaditi baš onda kada to najmanje očekujem. Došao sam zbog slapova Krke, kao i svi ostali, ali nešto u jednoj maloj bilješci na lokalnom planinarskom forumu neprestano mi je šaptalo u glavi: „Ako želiš pravu avanturu, idi u Ključicu.“
Skrenuo sam sa šibensko-drniške ceste prema selu Ključ, prateći male putokaze i biciklističke oznake sve dok nije započela makadamska staza. Parkirao sam kraj početka staze i primijetio kako se plato ispružio poput drevnog platna, isklesan kanjonima i samim vremenom. Uspon je u početku blag, klasificiran kao lagan, ali ne dajte se zavarati - u posljednjem dijelu skriva se strmi uspon prema tim liticama.
I tako sam se našao sam na prašnjavoj stazi, daleko od gužve, uputivši se prema tvrđavi napuštenoj stoljećima. Nema automobila, nema znakova ljudi - samo zujanje cvrčaka i daleki odsjaj rijeke Čikole koja se vijugavo spuštala kroz kanjon poput srebrne vrpce.
Do Ključice nije lako doći, a put djeluje kao da više pripada kozama nego ljudima. Moje gojzerice dizale su kredastu prašinu dok sam slijedio stazu kroz nisko grmlje i tvrdoglave borove koji su se držali za stjenovite padine. Napokon se pojavila tvrđava - najprije kao nazubljena silueta na plavom nebu, a zatim kao masivan kameni zid obilježen vremenom.
Prvi dojmovi Ključice
Kažu da je to najveća i najbolje očuvana srednjovjekovna tvrđava na području Nacionalnog parka Krka, ali to ne znači da je uređena za turiste. Upravo suprotno: osjeća se kao tajna, kao da su je stoljeća odlučila ostaviti ovdje onima koji su spremni zaslužiti je. Lučni ulaz i dalje ponosno stoji, a iza njega stepenice se ruše u sjenu. Trava raste iz pukotina kao da priroda polako vraća svoje prijestolje.
Dok je sunce tonulo nisko, popeo sam se na raspadajući bedem i sjeo na izbočinu, a kanjon Čikole se ispod mene prostirao poput beskrajne rane od stijene i svjetlosti. Tišina je bila potpuna - samo je vjetar prolazio poput duha. Gledati zalazak sunca kako boji tvrđavu u rastopljeno zlato bilo je kao da je vrijeme stalo samo za mene.
Ali ovdje brzo pada sumrak. Sjene su progutale zidove, a ja sam brzo spakirao stvari, ne želeći se spuštati kamenitim putem u mraku. Tada sam to ugledao.
Otkriće
Isprva sam mislio da je to samo još jedan kamenčić, ali nešto je zasjalo na suncu između dva kamena u podnožju zida. Sagnuo sam se, pomaknuo kamenje i moja je ruka obuhvatila nešto malo i metalno - tupo od starosti, hladno na koži.
Bio je to fotografski film. Nije bilo plastične kutijice, ni oznake - samo uvijena traka 35mm filma, rubova istrošenih, emulzije izblijedjele od vremena. Držao sam ga kao relikviju, pitajući se kako je preživio godine oluja i vjetrova. Misli su mi preplavile pitanja: Tko ga je ostavio ovdje? Kada? Jesu li ga zaboravili - ili su željeli da ga netko pronađe?
Postojao je samo jedan način da saznam.
Igra čekanja
Vratio sam se pješice do automobila. Film je cijelim putem bio u mom džepu, tajna koju nisam prestajao dodirivati, poput talismana. Te noći, u pansionu u Skradinu, tražio sam foto-laboratorij koji bi mogao razviti stare crno-bijele role. Jedan sam pronašao u Splitu.
Predao sam ga u laboratorij, ali su me upozorili: „Stari film, nema garancija.“ Trajalo je dva dana. Dva duga, mučna dana istraživanja drugih znamenitosti dok su se moje misli stalno vraćale toj tvrđavi i onoj maloj, krhkoj roli slika iz nekog drugog vremena.
Otkrivanje
Kad sam napokon držao omotnicu u rukama, prsti su mi drhtali. Unutra su bili otisci - zrnate, crno-bijele fotografije, rubova omekšanih poput starih snova.
Prva fotografija bila je ulaz u tvrđavu, napola progutan sjenom. Sljedeća, unutarnji luk obrastao bršljanom. A onda… ljudi.
Mladi par, možda u ranim dvadesetima, stoji gdje sam i ja stajao. Smiju se. Na jednoj fotografiji ona sjedi na istoj izbočini gdje sam pio vodu; na drugoj, on ju grli dok poziraju naslonjeni na raspadajući bedem, s kanjonom Krke koji zjapi iza njih. Izgledaju bezbrižno, živo, kao da je svijet pripadao njima.
Kadar za kadrom, prolaze kroz ruševine, smijući se na jakom suncu, zamrznuti u sreći toliko oštroj da je boljelo gledati.
Posljednja fotografija me potpuno zaustavila. Par je nestao. Ostala je samo tvrđava, surova i prazna, s blijedim urezom u kamenu pri rubu kadra - riječ, možda ime, izbrisano vremenom.
I sada, pitanje
Dugo sam zurio u te fotografije, dok mi je čaj hladio. Tko su bili oni? Jesu li zaboravili film ili je njegovo ostavljanje imalo dublje značenje?
Ako ovo čitate - ako se, nekim nemogućim slučajem, prepoznate - znajte ovo: vaš je film pronađen. Vaš smijeh i dalje živi u tim slikama. A sada i u ovoj priči.
Možda je to ono što putovanja uistinu jesu. Ne samo mjesta, već i tragovi. Odjeci neznanaca koji su, na trenutak, dijelili isti vjetar, isti zalazak sunca, istu tišinu.
